ivo-davor-stierPoštovani člane Predsjedništva BiH, gospodine Dragane Čoviću, poštovani politički dužnosnici, ugledni gosti i sudionici ovog simpozija, dame i gospodo! Zahvaljujem organizatoru na pozivu. Čast mi je govoriti kao uvodničar na znanstveno-stručnom skupu na kojem će se razmatrati teme od bitne važnosti za budućnost Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda u njoj.

Drago mi je da hrvatski narod u BiH pokazuje svoju privrženost Bosni i Hercegovini kroz sustavno razvijanje njezina europskog i euroatlantskog puta gradeći političku platformu za integraciju države u EU. Ovu konferenciju prije svega vidim u kontekstu daljnjeg razvoja doprinosa hrvatskog naroda BiH zajedničkoj platformi tri konstitutivna naroda koja je u službi jačanja europske perspektive cjelovite BiH.

Brinući se za svoj položaj bosanskohercegovački Hrvati zauzimaju se kroz jačanje europske perspektive BiH i za dobrobit druga dva konstitutivna naroda i svih građana zajedničke države. Smatram da se radi o izrazito državotvornom djelovanju hrvatskog naroda u korist stabilnosti i dobrobiti cijele države BiH. Iz zagrebačke perspektive mogu i osobno posvjedočiti da predstavnici hrvatskog naroda iz BiH u svim razgovorima neizostavno zagovaraju europski put cijele BiH, svih triju konstitutivnih naroda i svih građana.

Temeljne smjernice politike Republike Hrvatske prema BiH jesu čuvanje njezina teritorijalnog integriteta, osiguranje mira i stabilnosti te zalaganje za konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH koja je neraskidivo povezana s brigom za cijelu BiH u duhu ravnopravnosti Hrvata, Bošnjaka, Srba i svih bosansko-hercegovačkih građana. Republika Hrvatska smatra da je upravo euroatlantski put BiH način da se uspješno postigne te međusobno povezane ciljeve.

Upravo u službi izloženih smjernica hrvatske vanjske politike i zajedničkog cilja stabilne i prosperitetne, u EU integrirane cjelovite Bosne i Hercegovine želim iz hrvatske perspektive otvoreno progovoriti kako o pozadini tako i o dobrim i problematičnim aspektima sadašnjosti te o mogućim pozitivnim rješenjima.

Temeljno polazište i međunarodnopravna podloga s koje kao ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske nastupam kada ulazim u tu problematiku jest sporazum poznat pod nazivom „Daytonski“. „Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“, sklopljen u Parizu 14. prosinca 1995. i odmah stupio na snagu, potpisali su u ime tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, njihovi predsjednici. Sastavni dio Sporazuma jest i Ustav BiH, dan u obliku Aneksa 4., a tu je niz drugih regulacija, uključujući one o zaštiti ljudskih prava i obvezatnoj primjeni međunarodnih konvencija.

Ustav BiH i pravna arhitektura BiH sastavni su, dakle, dio tripartitnog sporazuma između Sarajeva, Beograda i Zagreba kao triju „strana“. A u članku I. Sporazuma ističe se: „Strane će posebice potpuno poštovati međusobnu suverenu jednakost, rješavati sporove mirnim putem, te se suzdržati od svake akcije prijetnjom ili uporabom sile ili na drugi način, protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.“

Dakle, BiH nije država samo jednog naroda, niti  samo jedan narod može pretendirati na monopol glede državotvornosti. Nitko ne može i ne smije derogirati temeljnu državotvornu ideju izraženu u završnoj rečenici Preambule usuglašenog Ustava, koja počinje ovako: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), te građani Bosne i Hercegovine ovime određuju…“.

Glede ocjene stanja i hrvatskih zahtijevanja uputio bih ovdje mnogima od vas znanstvenika poznatu, opsežnu analitičku studiju „Bosna i Hercegovina – federalizam, ravnopravnost, održivost. Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda“. Priredio ju je i izdao Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara prošle godine. Urednici su Ivan Vukoja i Milan Sitarski, a objavljena je uz financijsku potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Ne ulazeći u arbitriranje, želim istaknuti dvije-tri teze iz studije. Prva je ta da su dosadašnje modifikacije Ustava i zakona „narušile jednakopravnost naroda“, prekršivši izvorišne odredbe, te da „potpisnice, oštećene na taj način, imaju puno pravo zahtijevati povratak na status quo ante (stanje prije nametnutih izmjena)“.  Takvu ocjenu prati i objašnjenje u kojem se kaže: „Nerealizacija ustavno propisane jednakopravnosti i konstitutivnosti konstitutivnih naroda, kako se pokazalo, najteže je posljedice ostavilo na položaj Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini, Bošnjaka u Republici Srpskoj i Srba u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali i nacionalno neopredijeljenih građana i nacionalnih manjina na svim administrativnim razinama.“  Navodeći kako „tretirani problemi negativno utječu na sve segmente populacije“, autori dodaju da „jedino Hrvati kao konstitutivni narod ne uživaju odgovarajuću zaštitu institucionalne jednakopravnosti niti u jednom od dva entiteta“, što ima za posljedicu i obezvrjeđivanje jednakopravnosti Hrvata „čak i na razini županija u kojima su većina stanovništva“.

Kritički govoreći o naknadnim potezima, autori ističu da „kroz niz intervencija na ustave i zakone na svim razinama (…) mnoga zakonska i ustavna rješenja koja je u pravno-politički sustav uveo visoki predstavnik, temeljem svojih van(nad)ustavnih ovlasti, ne samo da nisu eliminirala nego su i produbila neravnopravnost naroda odnosno građana na različitim razinama. Uslijed toga, aktualni ustroj BiH postajao je sve nepravičniji i disfunkcionalniji, što je generiralo nezadovoljstva.“  Autori ocjenjuju da „posljedice takvog stanja trpe svi građani BiH, a ono se najjače očituje u permanentnoj političkoj nestabilnosti“ i time „uvjetovanoj lošoj gospodarsko-socijalnoj situaciji, te značajno usporenom procesu europskih integracija“.

Dakle, mi ne govorimo ovdje o novom Daytonu, ili novom Ustavu, već o tome da su se u posljednjih 20 godina više puta mijenjali važni i temeljni elementi na način da se sve više udaljavalo od koncepta BiH kao države triju jednakopravnih naroda i jednakopravnih građana.

 

Poštovani sudionici simpozija,

Dopustite mi jednu digresiju. Poznato je da nas političare i državne dužnosnike najviše zanima kakvo je stanje sada te kamo i kako dalje. No ozbiljni ljudi moraju biti svjesni i onoga, još od antičke filozofije, temeljnog pitanje: „odakle dolazimo?“. Osobno sam svjestan povijesne dimenzije postojanja i sadržaja postojanja Bosne i Hercegovine još od srednjega vijeka naovamo. Naime, Bosna i Hercegovina ima u sebi, u svom duhu, u simbolima, u nazivima mjesta, u jeziku, kulturi i duhovnosti snažan povijesni hrvatski i katolički pečat, koji ne treba prešućivati, koji nije pošteno nijekati. Dakako da taj pečat ne smije biti osnova s koje će se nijekati pečati koje su u povijest i kulturu i u sam supstrat Bosne i Hercegovine utisnuli i drugi narodi, kulture i religije. U posljednjih nekoliko stoljeća taj su pečat utisnuli islamska vjera i osmansko carstvo, čiju baštinu danas posebice njeguje bošnjački narod u BiH. Dakako, ne može se nijekati bizantski te pravoslavni pečat koji je u značajnoj mjeri utisnula kultura razvijana unutar srpskog naroda u BiH.

Pritom treba ukazati i na povijesno protežnu kulturološku i zemljopisnu, odnosno geopolitičku bliskost i međuovisnost ljudi, narodā, regijā i kulturā današnje Republike Hrvatske s onima u današnjoj Bosni i Hercegovini. Više od 1000 kilometara granice Republika Hrvatska dijeli s Bosnom i Hercegovinom, koja se nalazi između hrvatskog zemljopisnog položaja čije su istaknute točke Dubrovnik s Prevlakom na jugoistočnom krilu hrvatske ptice i Srijem s Ilokom na sjeveroistočnom krilu te iste zemljovidne „ptice“ raskriljenih krila.

Danas imamo u BiH pluralnu, multikulturalnu situaciju, a to je činjenica koja može imati svoje pozitivne konotacije, i koja ne bi smjela biti uzrokom novih sukobljavanja. Ne želimo nove sukobe i stradanja, a ni zaostajanje, siromaštvo, nered i daljnje iseljavanje ljudi.

Dvadeset jednu godinu nakon sklapanja „Okvirnog sporazuma“ Bosna i Hercegovina našla se sada na prijelomnoj točki. Ne želim dramatizirati ionako izdramatizirane, pa i traumatizirane odnose, nego samo upozoriti da u povijesti postoje trenutci u kojima protagonisti odlučuju kamo i kako dalje.

Kada je prije dva tjedna visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, Federica Mogherini, posjetila Sarajevo, u sklopu „regionalne“ turneje, susrela se je i razgovarala s relevantnim političkim predstavnicima. Ona je sa svoje strane isticala da EU ostaje privržen politici širenja te da od BiH očekuje jasno iskazanu političku volju i vjerodostojne reforme koje će poboljšati gospodarsko stanje, omogućiti zapošljavanje i rast te približiti zemlju EU-u, u smjeru punopravnog članstva. Spominjala je važnost provedbe „Reformske agende“, funkcioniranja „koordinacijskog mehanizma“ i ispunjavanja Questionnaire-a. Iznijela je ocjenu da je put prema EU-u bitan za stabilnost država i cijele regije. Zajamčila je da EU sa svoje strane, a ni ona osobno, nikada ne će odustati od BiH. Pritom je upozorila da odgovornost nije samo njezina, nego da ju dijele i glavni igrači na domaćem terenu.

S druge strane stola, svi domaći politički čelnici isticali su da put prema EU-u nema alternative, te da će svi raditi na tomu da se u tom smjeru zajednička država doista i kreće. Predsjednik Vijeća ministara Zvizdić govorio je o željenoj integraciji u EU kao glavnomu cilju, čemu mora prethoditi i ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Svaka zemlja bira si najbolju opciju. Vjerujem da je za BiH europsko integriranje najbolja opcija, unatoč svim poteškoćama s kojima se i sam EU i njegove države članice trenutno suočavaju.

Za uspješnost europskog puta nužno je paralelno voditi dva procesa. S jedne strane to je nastavak provedbe socijalno-ekonomskih reformi, a s druge strane nužno je ući u političke reforme, posebice u pogledu reforme izbornog zakonodavstva. Rok što ga je Ustavni sud BiH dao za reformu izbornog zakonodavstva istječe u lipnju 2017. A poznato je da se u izbornoj godini 2018. više ne će smjeti mijenjati pravni okvir za izbore. Zbog toga je ovo proljeće pravo vrijeme da se taj važan dio političke reforme provede, jer ako do toga ne dođe, legitimitet izbora 2018. bit će doveden u pitanje, i doći će do novog produbljivanja političke krize u BiH.

Na Vijeću za vanjske poslove Europske unije zauzeli smo se za to da Europska unija sve više uoči važnost ovog pitanja te izađe iz obrasca reaktivnog djelovanja i počinje djelovati proaktivno u prilog političkih reformi u skladu s načelom jednakopravnosti.

Iako još ima puno posla, neke smo pomake već postigli. To se vidi iz izjave predstavnika EU-a na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a održane krajem 2016., a isto tako iz zaključaka slovačkog predsjedništva EU-a s prosinačkog sastanka Vijeća za opće poslove EU-a. U tim izjavama naglašava se važnost poštivanja jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda prilikom reforme izbornog zakonodavstva.

Isto tako, želim podsjetiti da Europski parlament od 2014. svake godine u svojim rezolucijama o izvješćima Europske komisije o Bosni i Hercegovini napominje potrebu institucionalne reforme u skladu s jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda i građana te potrebu uređenja zemlje na načelima federalizma, decentralizacije, subsidijarnosti i legitimnog predstavljanja.

 

Dame i gospodo,

Kako bismo unaprijedili bilateralnu suradnju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, potpisat ćemo Ugovor o europskom partnerstvu te održati zajedničku sjednicu dviju vlada. Nastavit ćemo pružati tehničku i stručnu pomoć. U pogledu boljeg prometnog povezivanja BiH s RH i Europom, započinju i radovi na gradnji mosta preko Save kod Svilaja, što je naš zajednički projekt, a sufinanciran je sredstvima iz EU-a.

Da joj je europska budućnost BiH ključan vanjskopolitički cilj, Vlada Republike Hrvatske vrlo je jasno artikulirala u svom programu. Premda su, uoči lanjskog podnošenja zahtjeva za članstvo, iz Europske unije dolazili suzdržani signali, snažno smo poduprli zahtjev BiH za članstvo. U to smo vrijeme predsjednik Vlade Andrej Plenković i ja još bili zastupnici u Europskom parlamentu. Zajedno s ostalim kolegama iz Hrvatske, bez obzira na stranačku pripadnost, učinili smo sve što je u našoj moći da se zahtjev za članstvo uspješno preda, tj. da reakcija sa strane EU-institucija i država članica bude pozitivna. Mogu vam reći da je posebno tadašnji zastupnik EP-a, a sadašnji hrvatski predsjednik Vlade Andrej Plenković, lomio nekoliko tvrdih oraha.

Ovdje želim osobno posvjedočiti i o tomu kako je tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović odigrao važnu ulogu u lobiranju za davanje zelenog svjetla za formalni početak europskih integracija BiH te da je put prema EU-u zagovarao kao autentični interes cijele države BiH, svih njezinih triju konstitutivnih naroda odnosno svih njezinih građana. Slijedila je ocjena Vijeća EU o kredibilnosti zahtjeva i započeo je proces izrade mišljenja o spremnosti BiH za dobivanje statusa kandidata, odnosno proces odgovaranja na Upitnik.

Kao zaključak cijelog ovog mog izlaganja, a u kontekstu teme simpozija, želim istaknuti ovo: Hrvatski narod u BiH smatramo ključnim katalizatorom i predvodnikom procesa europske integracije, a time i bitnim kohezijskim čimbenikom za budućnost same BiH.

 

U tom duhu, želim vam uspješan rad.